Godinama ističemo kako je potrebno promijeniti pogled na poljoprivredu, koju trebamo prestati gledati kao socijalnu već je trebamo gledati isključivo kao ekonomsku granu poljoprivrede.
Realno, stvarnost je u zbilji suprotna. Poljoprivreda se često svodi kod sve većeg broja poljoprivrednika na stvaranje privida proizvodnje koji ne odgovara stvarnom stanju , kukanje o problemima i fokusiranje na dobivanje više novaca iz poticaja a sve manje na proizvodnju. I toga je htjeli mi priznati ili ne svakim danom sve više na štetu pravih i poštenih proizvođača i poljoprivrednika To će trajati sve do onda kada se suočimo sa nestašicom hrane na domaćem tržištu, unatoč ogromnim poticajima u poljoprivredu koji se ne koriste odgovarajuće.
Rezultat takvih naših poljoprivrednih politika u proteklih 30 godina vidimo svakodnevno u proizvodnji koja je sve lošija iako su poticaji za poljoprivredu sve veći. Imaju li poljoprivrednici obavezu, ako im već dajemo državnu zemlju i ogromne poticaje, da proizvode dovoljno hrane za domaće potrebe ili da iz godine u godinu kukaju kako su u problemima te stalno traže neku dodanu pomoć?
Tipično razmišljanje za prosječnog stanovnika lijepe naše – svi imaju prava, a nitko nema obvezu. Tako i u poljoprivredi . Država je odgovorna zbog slabe kontrole davanja potpora , jer su takve politike često nepopularne i dobivaju odmah etiketu novog udara na Hrvatsku poljoprivredu za koju se veže i politički kontekst . Ovo nije održivo i ne može ovakva primjena beskonačno trajati. Potrebno je razotkriti stvarno stanje u kojem se nalaze kako pošteni primatelji poticaja tako i veliki broj onih koji zloupotrebljavaju ovakve poticajne politike .
Mi kao politika često šaljemo poruku kako je potrebno krenuti sa snažnim zaokretom u smjeru jačanja proizvodnje, okrupnjivanja posjeda, povećanja površina poljoprivrednog zemljišta, uređenja zemljišta te navodnjavanja i odvodnje.
Pri tome država omogućuje i daje zemlju u dugogodišnji zakup. Zato bi bilo logično da se ta zemlja i obrađuje i ulaže u nju i da se proizvodi sve više, a ne sve manje.
Država je i dalje najveći pojedinačni vlasnik poljoprivrednog zemljišta, natječaji za dodjelu državne poljoprivredne zemlje često izazivaju cijeli rat u selima , jer je svi žele – neki zato što im je potrebna zbog proizvodnje, a veliki broj njih zato što se na poljoprivrednu zemlju dobivaju poticaji i to je prava istina.
U međuvremenu imamo sve veći uvoz i skuplju hranu. Iako poticaji na poljoprivredu rastu a cijene goriva su zaštićene i među najnižima u Europi.
Najveća razlika između nas i ostalih članica EU je ta da je u RH gotovo trećina zemljišta koje je nekada bilo poljoprivredno danas izvan funkcije i već dijelom obraslo grmljem i drvećem zbog čega dolazi do rasta divljih životinja i sve većih šteta u poljoprivredi . Godinama ne uspijevamo riješiti komasaciju, odnosno okrupnjavanje poljoprivrednih parcela. Poljoprivredni proizvođači koji žele proizvoditi , koji i raspolažu većim ukupnim površinama poljoprivrednog zemljišta, suočavaju se s problemom da je njihovo zemljište još uvijek uglavnom rascjepkano i nalazi se na više različitih mjesta, a takvo neobjedinjeno poljoprivredno zemljište zahtjeva veće troškove i ima manji potencijal proizvodnje. I To nam treba biti naš prvi cilj u narednim godinama, što brže i što više najvrjednijih poljoprivrednih površina početi obrađivati i vratiti u proizvodnju , a tkz. zelenu eko proizvodnju vezati isključivo uz lošiju kvalitetu poljoprivrednog zemljišta. Zbog ogromnih potpora rastu eko površine, ali bez realne eko proizvodnje . Npr. zapuštene oranice se prezentiraju kao ekološke poljoprivredne površine. Nedavna izjava jednog proizvođača da se „dižu poticaji na sve strane, na puste njive na kojima nitko ništa ne proizvodi“, izazvala je bujicu nezadovoljstva među takvim poljoprivrednicima . Kontrola iz Bruxellesa utvrdila da je samo dva posto takvih poticaja opravdano, a 98 posto je lažno, i zato nam je potrebna jača zakonska regulativa kako bi zapravo utvrdili kako se troše eko potpore i gdje smo u ekološkoj poljoprivredi.
Da se vratimo na samu bit prijedloga ovoga zakona i izbjegavanje mogućnosti potencijalnih prijevara u korištenju sredstava potpora koje se financiraju iz sredstava poljoprivrednih fondova Europske unije kao i iz proračunskih sredstava RH namijenjenih poljoprivredi HSLS smatra da je potrebno ugraditi sljedeće mjere u Strategiju poljoprivrede RH:
- Ministarstvo poljoprivrede treba odrediti temeljem određenih zadanih mjerila državni minimum obradivog zemljišta za moguće potpore (dokaz o vlasništvu, najmu, ugovoru)- provjera u AKORD sustavu )- prijedlog minimum 10 ha i na više.
- Subjekt za moguću potporu mora deklarirati Izjavom ( jednu a ne više od 3 mogućih poljoprivrednih kultura koja bude posijana na navedenoj zemljišnoj površini- to je važno jer postoji prosjek godišnjeg prinosa koji je u zavisnoj korelaciji s dobivenim poticajnim financijskim sredstvima.
- Financijska sredstva koja se dodjeljuju moraju biti isključivo alocirana na porezni karton subjekta.
- Putem porezne kartice i dostavljenih računa može se lako utvrditi i utrošak poticajnih sredstava i njihovo razduživanje.
- Poljoprivredni inspektori svojim kontrolama utvrditi će činjenično stanje i upozoriti na moguće propuste np. (da li su površine obrađene, posijane..
- Kod dodjele poticajnih sredstava u Ugovoru potrebno naznačiti da su sredstva isključivo za nabavu repromaterijala vezanu uz ha zemljišta temeljem kojih su sredstva ostvarena.
- U koliko su dobivena financijska sredstva potpore iskorištena u neke druge ne namjenske svrhe, korisnik dobivenih financijski sredstava dužan je cjelokupni novčani iznos vratiti s kamatama kao da je koristio potrošački kredit i briše se u Upisniku Ministarstva poljoprivrede.
