Ako da, onda se moramo baviti pitanjem dinanciranja troškova cjeloživotne obvezne edukacije, koju je država propisala kao uvjet za obavljanje djelatnosti svodi i prebacuje se u konačnici na osobni trošak svakog zaposlenika u reguliranim profesijama.
Istovrsan je slučaj i s radom liječnika pod nadzorom i edukacijom studenata u primarnoj medicini, pri čemu ni rad ni kvaliteta mentora nisu regulirani kao ni plaćeni, nego je sve prepušteno osobnom entuzijazmu, odnosno slučaju.
Dosad je Ministarstvo zdravstva zanemarivalo to pitanje i njegovo rješavanje prepuštalo osobnoj inicijativi svakog pojedinca, zbog čega je ono zasigurno neizravno odgovorno za bilo kakvu takvu i sličnu aferu koja se dogodi u području njegove izravne nadležnosti.
Zaposlenici reguliranih profesija kojima je država propisala cjeloživotne tečajeve i edukacije, koji su usto uvjet za produljenje licenci i obavljanje redovne djelatnosti, u postojećim okolnostima nalaze se u nezavidnom položaju. Opterećeni su, s jedne strane, nužnim poštovanjem te obaveza te, s druge strane, osiguravanjem financijskih sredstava potrebnih za poštovanje takve obveze koju je propisala država.
Naime, svatko od njih dužan je od završetka školovanja sve do mirovine školovati se i skupljati bodove kako bi zapravo mogao raditi, što često nije ni lako ni financijski dostupno.
Nažalost, Ministarstvo zdravstva i dalje ne prepoznaje ovaj problem, ne rješava ga ni provodi prijeko potrebna savjetovanja sa zainteresiranom javnosti.
Zdravstveni djelatnici i dalje se sami trebaju snalaziti za financiranje troškova cjeloživotnog obrazovanja, čije pohađanje im je propisala država, a upitno je tko će liječnicima u radu pod nadzorom ili sutrašnjim stažom prenosit znanje s obzirom na to da taj zadatak mentorima nije plaćen, pa obavezna studentska praksa i dalje ovisi o dobroj volji njihovih edukatora, drugim riječima prepuštena je slučaju. To nipošto nije dobro i zbog uvijek prijeteće mogućnosti suspektnog utjecaja poslovnih subjekata i/ili farmaceutske industrije na funkcioniranje i troškove javnog zdravstva.
Ako ne mijenjamo postojeći zakonski okvir edukacije reguliranih profesija, nužno je osigurati financijsku nezavisnost zdravstvenih djelatnika ili barem ju olakšati poreznim olakšicama na izdvajanja iz dohotka za edukaciju. Bez toga nije moguća nezavisnost zdravstvenog sustava kao ni postizanje što boljih rezultata liječenja!
“Nužno je da Ministarstvo zdravstva hitno djeluje u tom smjeru jer primjećujem da u aktualnoj javnoj raspravi nisu predviđena rješenja ovog problema. Kao što sam to nekoliko puta istaknuo, u jednom od najvažnijih resora, koji ponajviše predstavlja temeljnu legitimaciju svake države, zdravstvu, previše toga prepušteno je slučaju. Krajnje je vrijeme da se ministarstvo zdravstva trgne!” – upozorio je naš saborski zastupnik Darko Klasić.
