U subotu je Hrvatska obilježila 10 godina od ulaska u EU. Pa je možda dobro da se malo osvrnemo na to gdje se danas Hrvatska nalazi, gdje je bila i kuda ide.
Podsjetimo se da se 1. srpnja 2013. Hrvatska se još nalazila u recesiji , zbog čega je i počeo prvi veliki val iseljavanja potaknut otvorenim tržištem rada EU i lokalnom gospodarskom besperspektivnošću.
Realni BDP po stanovniku nalazio se na svega 61% europskoga prosjeka. Raširila se spoznaja da smo pri europskome dnu, odmah do Bugarske. Što je bilo popraćeno valom razočarenja , jer su nas prestigle zemlje koje su povijesti bile iz nas . Javni dug je 2013. godine probio 80% BDP-a a kamate su bile visoke te je postojala bojazan da nas čeka financijska kriza poput one u Grčkoj.
Deset godina kasnije, unatoč pandemiji, proračun je stabiliziran i javni dug približava se granici od 60 % , a realni BDP po stanovniku dostigao je 73% prosjeka EU.
Istina do pomaka realnog dohotka po stanovniku sa 61 na 73% europskog prosjeka došlo je i zbog pada broja stanovnika u Hrvatskoj. Ipak ako u računicu stavimo i pad broja stanovnika porast je i dalje znatan , Drugim riječima, da Hrvatska danas ima opet 4,3 milijuna stanovnika kao 2013., promatrani bi pokazatelj zabilježio opet značajan rast s 61 na 67% europskoga prosjeka realnog dohotka po stanovniku.
Hrvatska je napravila osjetno poboljšanje na ljestvici konkurentnosti – sa preko 100+ mjesta do gotovo 50. mjesta na svijetu. Slovačka, Češka i Poljska sada su vrlo blizu. Ali i dalje birokratski i pravosudni punktove koče daljnje napredovanje na ovoj ljestvici.
Hrvatska pozicija na ljestvici Indeksa ekonomske slobode također je gotovo dva puta bolja nego pri ulasku u EU. Pad javnog duga, i porezi s učincima poboljšanja regulatorne politike su područja zbog kojih je Hrvatska povećala ekonomske slobode. Tako da javni se dug sada približava prema preporučenim mastrihtških 60% dok je ranijih godina nekoliko puta prijetio ozbiljan prebačaj praga od 80%: ukratko, prijetila je prezaduženost s katastrofalnim posljedicama, a sada smo kilometrima daleko od toga praga.
U okviru Nacionalnog programa reformi 2022. provedeno je nekoliko stotina mjera administrativnih rasterećenja poslovanja (s gotovo potpunom stopom provedbe akcijskih planova). Regulatorna reforma nastavlja se kroz NPOO, uz dodatna pojednostavljenja okvira za poslovanje i tržište koja kumulativno donose više milijardi kuna rasterećenja od raznih administrativnih troškova i neporeznih davanja. Pred malo više od desetak godina tako nešto se nije moglo ni nametnuti kao realna tema u politici.
Napredak potvrđuje i Indeks tržišne regulacije (OECD) koji je prilikom ulaska u Uniju bio najviši u Europi (najjače regulacije). Od prije nekoliko godina Hrvatska se približno nalazi u prosjeku Unije i OECD-a. Daljnji pomaci će ovisiti o velikim privatizacijama, pogotovo mrežnih sektora – temi koja nije na dnevnom redu politike u Hrvatskoj koja je prirodno sklona populizmu.
Hrvatska će biti u plusu oko 10,7 milijardi eura u pogledu korištenja EU fondova iz prvog višegodišnjeg financijskog okvira, a 70% javnih investicija financira se europskim novcem. Razvijene sjeverne zemlje EU, stvaraju „višak“ novca koji Europa ulaže prema jugu, pa tako i u Hrvatsku. Tko bi inače financirao gotovo sve razvojne projekte u zemlji čije bezbrojne lokalne jedinice niti s porezom na nekretnine ne bi imale dovoljan kapacitet za financiranje razvoja infrastrukture. Ovdje je vidljiv je snažan utjecaj javnih investicija na rast BDP-a, upravo zbog europskog novca. Dok europski fondovi utječu na rast ulaganja i projekata, efekt pristupu europskom tržištu vidi se u povećanju izvoza roba i usluga. Kada je Hrvatska 2015. izašla iz službene recesije, odmah se mogao vidjeti doprinos rasta izvoza. Iako se i dalje nastavlja hrvatska opsjednutost turizmom, turizam više nije jedina perjanica izvoza usluga. Uz otprije prisutan transport i logistiku, produktivni IT sektor pokazao se jednim od nositelja rasta.
S druge strane, pitanje vladavine prava i korupcije, efikasnosti državnih rashoda, radnog zakonodavstva i provedbe stečaja ostaju ključni problemi Hrvatske koji sprječavaju snažnije podizanje razine ekonomske slobode. Unatoč pomacima, dugoročni birokratski uzroci bujanja proračuna i regulacija države nisu sasvim otklonjeni. I sama EU je sklona birokratiziranosti i stvaranju administrativnih prepreka, pa su mogućnosti Unije da stvori pritisak na ovu deregulacije ograničeni. Da je ulazak u EU odgođen za još desetak godina, Hrvatska bi danas bila u puno težoj socijalnoj i ekonomskoj situaciji s puno slabijim izgledima za razvoj u ovome desetljeću.
Direktni doprinosi ulasku u EU najbolje su vidljivi u gospodarskom oporavku nakon pandemije, godišnjoj stopi rasta BDP-a, stvaranju pozitivnih zakonskih okvir za poslovanje i smanjivanje birokratskih prepreka, prilagodljivost javnih politika i povećanje izvoza komercijalnih usluga.
Kada se uzme u obzir da je na opisane promjene utjecalo članstvo u Uniji, odgovor u pogledu koristi od europske integracije nameće se sam po sebi: koliko god da smo pomake činili na poticaj iz Brisela i koliko god su napretku kumovala sredstva iz EU fondova, bitne odluke o nizu javnih politika donošene su u Zagrebu. Ideja da netko iz Brisela izravno upravlja Hrvatskom više je nalik teoriji zavjere nego što uzima u obzir ozbiljno shvaćanje funkcioniranja političkih institucija i javnih politika.
Sve zajedno ovo putovanje Europskom unijom u proteklih 10 godina se pokazalo dobro , ali moglo je i bolje.
