Zastupnik HSLS Darko Klasić u Hrvatskom Saboru je raspravljao o temi koja je prisutna sigurno već više od 10 godina i o zbog koje se dosada već više puta vodila rasprave te izazivale žestoke reakcije socijalnih partnera i koju zbog osjetljivosti problema i prijepora nitko nije imao snage probat odgovarajuće urediti.
Podupirem ovo nastojanje i spremnost Ministra i ministarstva da su krenuli u izmjenu ove zahtjevne problematike kojim će se urediti plaće državnih i javnih službenika po načelu jednake plaće za jednaki rad, bez kalkulacija i to sada skoro na kraju mandata kada se svaki potez aktualne Vlade promatra ispod povećala.
U državnim i javnim službama postoji oko 2,5 tisuće kategorija radnih mjesta, iako su nekad razlike između kategorija neznatne ili ih u poslu i nema. Tako često vidimo da službenici i zaposlenici koji obavljaju isti posao ali su zaposleni u različitim državnim tijelima, imaju i nekoliko stotina eura različitu plaću. Da bi se ta nepravda ispravila zakon umjesto 560 različitih dodataka na plaću stavlja u transparentni okvir koeficijenata u rasponu od 0,9 do 8 , sve razvrstao u 16 platnih razreda.
Dosadašnji sustav plaća u državnim i javnim službama sigurno je zato neodrživ, njime je otežano napredovanje u službi a ostavlja prostora za politički utjecaj. Zato nije ni čudo da plaće često ne odražavaju rad zaposlenika , što se i izravno reflektiralo na učinak javnih službi kao što se i stvorilo opće javno mišljenje o javnoj upravi kao „uhljebima“ u kojem su plaće jednake učinku zaposlenika koji tamo ionako samo čekaju mirovinu te da je broj zaposlenika u ukupnom javnom sektoru u odnosu na privatni sektor previsok. Što u stvarnosti ne odgovara istini , jer brojni djelatnici kvalitetno i vrijedno obavljaju svoj posao ali nisu adekvatno vrednovani u odnosu na one koji koriste beneficije javne službe te degradiraju njezin ugled jer su zakonski zaštićeni poput ličkog medvjeda a materijalna prava i plaće su im ista kao i onih koji vrijedno rade.
Ovaj zakon kako je predložen trebao bi to promijeniti, dokinuti prevelik broja različitih dodataka na plaću, nejednakih plaća jednakih ili sličnih radnih mjesta i činjenice da se u postojećem sustavu koeficijenata plaće (pre)često povećavaju izmišljanjem nepotrebnih rukovodećih radnih mjesta, te omogućiti nagrađivanje onih koji dobro rade i kažnjavanjem onih koji pokazuju slab ili nikakav radni učinak.
Uvođenje mjerenja učinkovitosti rada je svakako dobar pravac , ali postoji pitanje koncepta vrednovanja rada koji treba dodatno razraditi , jer je sada subjektivnost u sustavu ocjenjivanju izrazito velika.
Uz sve potencijalne zamke i tradicionalnu nesklonost službenika i njihovih sindikalnih predstavnika ocjenjivanju , iz njega treba otkloniti bilo kakve nedoumice i nedorečenosti u sustavu ocjenjivanja kako bi za većinu zaposlenih predstavljao priliku i perspektivu za profesionalni rast i razvoj te kao utemeljen preduvjet za rast plaće.
Tako postavljen vrijednosni sustav može onda predstavljati prihvatljiv temelj za novi platni sustav, posebice ako se i sindikati fokusiraju ne njegove realne pozitivne učinke, poput mogućnosti bržeg rasta plaće i dobivanja novčanih nagrada za one koji postižu bolje rezultate.
Dosadašnji pokušaji donošenja novog zakona o plaćama uvijek je pratila najava ukidanja dodatka od 0,5 posto po godini staža i njegove zamjene periodičnim promicanjem u plaći za jednu, dvije ili pet godina, ovisno o ocjenama rada odnosno učinkovitosti službenika. I upravo su ukidanje tzv. dodatka za minuli rad i najave ukidanja dodataka za posebne uvjete rada, izazivale dosada najveće strahove među samim djelatnicima ali i različita stajališta na relaciji Vlada – sindikati. Sa druge strane postojeći sustav teži netransparentnom modelu nagrađivanja radnika kroz njihovo pozicioniranje na bolje plaćena radna mjesta koji nisu rezultat stvarnih organizacijskih potreba pojedinih tijela i službi, već sredstvo njihovog nagrađivanja za pokazane rezultate rada ili lojalnost u službi.
Međutim ovaj prijedlog zakona o plaćama koji se odnosi na državne i javne službe, zadržava dodatak za staž i istovremeno mogućnost promaknuća temeljem ocjena rada, kada prikupe odgovarajući broj bodova koji donose takve ocjene. Zakon čak nudi i mogućnost da se dodaci za posebne uvjete rada ugovaraju kolektivni ugovorima, što je dosad bilo nemoguće na području državne službe a u javnim službama je to bio zlatni rudnik u kojem se određena djelatnost mogla kolektivnim ugovorom proglasiti područjem s posebnim uvjetima rada. Iako zakon implicira gubitak dodataka na dugogodišnji staž u državnoj službi (javne službe su ga u pravilu zamijenile za povećanje koeficijenata ili druge dodatke) ipak propisuje i mogućnost zadržavanja istovjetne plaće do 2027. godine za one službenike koji bi nakon razvrstavanja u novi platni sustav trebali imati manju plaću. Ono što se vidi iz zakona o plaćama je da će najniži koeficijent u državnoj i javnoj službi biti 0,9. On je sad 0,631 što znači predstavlja povećanje plaće za 42 posto za skupine radnika koje su sada imale najniži koeficijent. .
Novost je i da se uvodi isplata godišnjeg bonusa za najbolje, a dodaci na plaću dobivat će se i za završen poslijediplomski specijalistički studij, za policijsko zvanje, za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada, za rad na programima i projektima te za posebne oblike organizacije rada.
Smatram da je sada svakako pravo vrijeme da Vlada pokrene dublje korjenite promjene u javnom sektoru, a upravo je pandemija pokazala da se može relativno dobro i brzo digitalizirati cijeli niz javnih usluga i time smanjiti broj djelatnika i povećati plaće onima koji su produktivniji. To nas vodi prema konceptu učinkovitije državne ekonomije. Niti jedna vlada do sada se nije usudila mijenjati te odnose. O produktivnosti zaposlenika u javnom sektoru se puno govorilo, puno se pisalo i poznato je da je produktivnost rada vrlo kod nas niska i da je jedna od najnižih u Europskoj uniji.
Zato mislim da je dobro i da je sada pravo vrijeme da Vlada pokrene dublje korjenite promjene u javnom sektoru, a upravo je pandemija pokazala da se može relativno dobro i brzo digitalizirati cijeli niz javnih usluga i time smanjiti broj djelatnika i povećati plaće onima koji su produktivniji.
Donošenje ovog zakona je i snažna politička poruka Europskoj uniji o spremnosti i sposobnosti Hrvatske da donese zakon koji bi trebao biti pokretač novih trendova i zdrave kompeticije u javnoj upravi , kroz izgradnju i kalibriranje sustava individualnog vrednovanja rezultata rada.
Ovaj zakon može ostvariti veliki pomak u odnosu na postojeći sustav, ipak i dalje postoje pitanja dali će zakon uspjet riješiti suštinski problem kroničnog nedostatka organizacijske kulture i radne etike odnosno profesionalne motivacije za iniciranje i provedbu strukturnih reformi sve to od strane službenika.
U svakom slučaju mislim da je ovo jedna od tema koja zavrjeđuje ozbiljan konsenzus u javnom prostoru i među svim političkim strankama ukoliko želim da naša zemlja bude uspješna.
