Hrvatska javnost mjesecima je svjedok poremećenih odnosa između predsjednika države, s jedne strane, i Vlade RH, s druge. Ti se poremećaji najizrazitije odražavaju na vanjsku i obrambenu politiku , kako u smislu nemogućnosti imenovanja novih veleposlanika tako i otpravnika poslova veleposlanstava gdje se zbog osobne taštine pokušava onemogućiti institucije države koju sam predsjednik predstavlja. Neprihvatljive i neusklađene izjave o prioritetima vanjske politike, u vezi s Bosnom i Hercegovinom, Ukrajinom te hrvatskim odnosom prema NATO savezu i Europskoj uniji dodatno diskreditiraju gotovo svako tjedno Republiku Hrvatsku kao stabilnog i pouzdanog partnera na međunarodnoj sceni kao i kod naših saveznika i nanose nepopravljivu štetu ugledu Hrvatske.
Drugo područje čije je normalno svakodnevno funkcioniranje znatno otežano je suradnja između Ureda predsjednika i Ministarstva obrane. U članku 100. Ustava RH navodi se da je Predsjednik Republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske. Međutim, uređenje svakodnevnog upravljanja sustavom oružanih snaga Ustavom je prepušteno zakonima, prije svega Zakonu o obrani i Zakonu o službi u Oružanim snagama. Što se tiče Ustava, treba također podsjetiti da je njime predviđena međusobna suradnja nositelja vlasti u okviru njezine trodiobe, međutim njezino je funkcioniranje po prvi put od nastanka države ugroženo. Svi dosadašnje Vlade i predsjednici uspjeli su se dogovoriti i naći zajednički način operativnosti unatoč pojedinim različitim mišljenjima. Iako je sadašnji predsjednik Milanović mijenjao zakon o obrani kako bi smanjio ovlasti predsjednika republike 2013. istog se sada ne pridržava . I to nije dobro, Hrvatska vojska suočena je sa dvostrukom linijom zapovijedanja što dovodi do blokade funkcioniranja u ovim kriznim vremenima.
Hrvatska je sadašnjim nedovoljno definiranim zakonskim okvirom upravljanja oružanim snagama, u pogledu kojeg postoji sunadležnost između ta dva državna tijela, postala anomalija među europskim parlamentarnim demokracijama. Blokada vlasti, konfuzija u pogledu zapovijedanja HV-om, te stavljanje stožera i OS-a RH u nezavidan položaj političkog opredjeljivanja smatram neprihvatljivim. Ta se dramatika mora zaustaviti , ne mogu osobne taštine i želja za populizmom blokirati funkcioniranje države. Očigledno je da se treba pokušati promijeniti zakonodavni okvir da se takve mogućnosti otklone. Ukoliko se nastavi ovakvim destruktivnim smjerom rušenja svih institucija države to može dovesti nakraju do urušavanja same države , što ne zaslužuju sigurno građani Republike Hrvatske kao i svi koji su poginuli na mukotrpnom putu stvaranja države.
Stoga, kako bi se dugoročno i na zadovoljavajući način uspostavilo nesmetano upravljanje oružanim snagama, bez obzira na to tko obnaša dužnost predsjednika države, predsjednika Vlade ili ministra obrane, nužno je i hitna izmjena i dopuna Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama RH. Taj se odnos treba preciznije definirat kako bi se otklonile poteškoće koje trenutačno postoje te se trajno urede ti za nacionalnu sigurnost krucijalni odnosi. Pritom treba razmotriti rješenja u ustavima i sličnim zakonima drugih država članica NATO saveza i Europske unije. Iste treba u znatnoj mjeri uvrstiti u prijedloge kojima želimo intervenirati kako bi se uspostavila zakonska regulativa koja se primjenjuje u većini ostalih europskih parlamentarnih demokracija te time završiti promjene započete 2000. godine. Sigurno zbog demokratizacije naše države Hrvatski sabor i Saborski odbor za obranu trebaju ovdje imati značajniju ulogu u upravljanju i nadzoru oružanih snaga kao brana bilo kakvoj blokadi funkcioniranja sustava, samovolji ili osobnim taštinama bez obzira tko sada ili u budućnosti obnaša vlast u Republici Hrvatskoj. Uključivanje Hrvatskog sabora jedina je garancija razvoja demokratskih procesa kako više naša država nebi bila anomalija u upravljanju oružanim snagama u okviru europskih parlamentarnih demokracija , već njezin predvodnik.
HSLS smatra da je upravo u ovo trenutku prava prilika da se zakonski oživi trodioba vlasti, u okviru koje je moć, a osobito odgovornost, države u području obrambene politike dobro organizirana, racionalizirana i kontrolirana. Za nas liberale to je pitanje od iznimne važnosti te ćemo inzistirati na njegovu razrješavanju.
