Vjerojatno ćemo se svi složiti da, iako demokracija ima brojne nesavršenosti, ona i dalje predstavlja najbolje društveno uređenje jer jamči ljudska prava, slobodu i dostojanstvo čovjeka. Svi mi sjedimo u parlamentu koji je utemeljen upravo na tim demokratskim vrijednostima.
I zato rat na granicama Europske unije u Ukrajini nije samo rat za teritorij, to je rat vrijednosti – onih demokratskog svijeta, tolerancije, ljudskih prava i slobode protiv onih koji žele vladati autokratskim načinom koji isključuju često ljudska prava i bilo kakve slobode. U Ukrajini se brani sigurnost Europe i Hrvatske i to možda više Hrvatske nego zapadne Europe. Jugoistočna Europa uvijek je bila “potrošna roba” u međunarodnim, velikim, odnosima. Budimo iskreni u slučaju da se Ukrajina ne obrani nestabilnost će doslovno sutra doći na naše granice a Balkan će opet postati bačva baruta.
Ovaj rat odvija se svega nekoliko stotina kilometara od nas. Ne možemo se ponašati kao da nas se ne tiče. Zato nije prihvatljivo relativizirati odgovornost za agresiju, što predsjednik Republike prečesto čini svojim izjavama. Ne smije postojati nikakva dvojba tko je agresor, a tko žrtva u Ukrajini, jednako kao što za nas nikada nije bilo dvojbe tko je bio agresor u Domovinskom ratu, premda smo i sami godinama morali dokazivati očite činjenice.
Svrha ovog govora nije svrstavanje ni na čiju stranu, osobito ne u svjetlu posljednje, potpuno nepotrebne politizacije oko odlaska predstavnika Hrvatske vojske na mimohod u Pariz. Međutim, gotovo da nema tjedna ili mjeseca u kojem predsjednik Republike Zoran Milanović ne izgovori neku izjavu kojom relativizira rusku agresiju na Ukrajinu ili nastoji građanima ogaditi NATO i Europsku uniju.
Pritom, čini se, zaboravlja – ili ga nije briga – koliko je Hrvatska težak put prošla kako bi postala punopravna članica NATO-a i Europske unije. To je bio jedan od ključnih strateških ciljeva od samih početaka stvaranja hrvatske države.
Nažalost zbog njegovog nekontroliranog i nediplomatskog blebetanja Hrvatska ispada smiješna na europskoj pozornici. Hrvatska često ostavlja dojam neozbiljne države na europskoj i međunarodnoj pozornici. Navest ću tek nekoliko primjera njegovih izjava o ratu u Ukrajini zbog kojih se, opravdano, otvara pitanje vanjskopolitičke vjerodostojnosti Republike Hrvatske.
- 12.mjesec 2021. Rusija neće napasti Ukrajinu jer nema dovoljno vojnika. “Od 2014. do 2022. mi gledamo kako netko provocira Rusiju, Krim više nikada neće biti Ukrajina
- 2. ožujka 2022, gotovo na početku invazije „Problemi koje Hrvatska ima i koje živi su veći od ovih u Ukrajini..“
- 7. travnja 2022. Zoran Milanović komentirao je pokolj civila u Buči riječima: “O tome ne znam ništa , To je daleko. Rusi su se povukli, što je tamo pronašao, tko je tamo pronašao to je upitno… Ovo izjava je ušla čak i na Wikipediju kao stav Hrvatske o zločinima u Bući
- 30. travnja 2022 predsjednik Republike ničim izazvan izjavio da „treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne promijeni Izborni zakon u Bosni i Hercegovini” , rekao je da će poslati i pismeni naputak veleposlaniku Nobilu da glasuje protiv ulaska Švedske i Finske u NATO na samitu NATO-a i da će kao vrag grešnu dušu goniti svakoga zastupnika tko digne ruku za to
- Lipanj 2022. “Ruska čizma tamo gdje dođe ne odlazi. Neće ih nitko potjerati. To je moćna vojna sila. Rusija je neuništiva, a to što radi Zelenski vodi u poraz Ukrajine
- Srpanj 2022. izjava u Pulskoj Areni „U Kumu je bilo više krvi nego u Donbasu…“
- Siječanj 2023 – Ukrajini ovo nije pomoć, ovo je mrcvarenje. Trebalo ih je natjerati za pregovarački stol. Rusija je provocirana u sukob u Ukrajini od 2014″. NATO, uz pomoć Ukrajine, vode proxy rat protiv Rusije .
- listopad 2024. Kroz misiju NSATU, NATO ulazi u ratni sukob u Ukrajini , Hrvatski vojnici idu ratovati u Ukrajinu , danas iako je od početka NSATU misije prošlo dvije godine , i u NSATU misiji sudjelovalo je preko 7000 vojnika i časnika iz 30 zemalja gle čuda nitko nije završio ratujući u Ukrajini
Popis je duži, ali obrazac je jasan. I zato se na kraju ne postavlja samo pitanje pojedinačnih izjava. Postavlja se pitanje smjera. Jer vanjska politika ne trpi stalnu relativizaciju
Ako Hrvatska želi biti ozbiljan međunarodni akter, onda mora imati jasnu i dosljednu vanjsku poruku. A ta poruka ne može biti istovremeno i članstvo u zapadnim savezima i sustavno podrivanje njihovog smisla. Na kraju, pitanje nije što je netko rekao u političkoj raspravi. Pitanje je kako nas drugi vide kada to slušaju. Jer u međunarodnoj politici ne sudi se po namjeri. Sudi se po dojmu koji ostane. A taj dojam nije dobar i nažalost taj dojam ne stvaramo uvijek mi sami.
