Izmjenama hrvatskog Ustava od 9. studenoga 2000. godine Republika Hrvatska je od polupredsjedničke postala parlamentarna republika. Jedan od inicijatora tih promjena bio je HSLS, pri čemu nismo mogli pretpostaviti da će taj znatan demokratski iskorak u Hrvatskoj zbog loše formuliranog zakona o ovlastima predsjednika danas postati kamen spoticanja na razini funkcioniranja države.
Područje čije je normalno svakodnevno funkcioniranje znatno otežano jest suradnja između Ureda predsjednika i Ministarstva obrane. U Ustavu RH navodi se da je Predsjednik Republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske. Međutim, uređenje svakodnevnog upravljanja sustavom oružanih snaga Ustavom prepušteno je zakonima, prije svega Zakonu o obrani i Zakonu o službi u Oružanim snagama. Što se tiče Ustava, treba također podsjetiti da je njime predviđena međusobna suradnja nositelja vlasti u okviru njezine trodiobe, međutim njezino je funkcioniranje po prvi put od nastanka države ugroženo.
Hrvatska je sadašnjim nedovoljno definiranim zakonskim okvirom upravljanja oružanim snagama, u pogledu kojeg postoji sunadležnost između ta dva državna tijela, postala anomalija među europskim parlamentarnim demokracijama.
Kada norme o nadležnosti nisu jasno definirane, nerijetko dolazi do spora o izvršenju ovlasti raspodijeljenih Ustavom i zakonima između različitih nositelja vlasti. Naravno, norme može svatko tumačiti, ali obvezujuće i službeno tumačenje može pružiti jedino Ustavni sud.
U slučaju misije Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini EUMAM radi se o pomoći europskoj državi koja je izložena najgoroj razini agresije kakvu nismo vidjeli od kraja II. svjetskog rata. Predsjednik kaže da nismo dužni pomoći jer prema njegovu mišljenju Ukrajina nije saveznička država.
Predsjednik prije nekoliko je dana ispratio još jedan kontingent hrvatskih vojnika na Kosovo, koje također nije saveznička država, barem ne prema kriterijima predsjednika jer Kosovo nije ni članica NATO-a ni Europske unije. A opet, hrvatski vojnici ondje su upućeni u okviru operacije KFOR-a i mi smo o našem sudjelovanju kao i nizu sudjelovanja proteklih godina također glasali ovdje u Hrvatskom saboru. Isto tako, predsjednik se zalaže za odlazak hrvatskih vojnika u Bosnu i Hercegovinu. Opet, po kojoj osnovi kad BiH nije ni članica NATO saveza ni EU-a, a prema tumačenju predsjednika, ni saveznička država. Predsjednik bi tamo hrvatske vojnike poslao u okviru misije EUFOR-a (Snage Europske unije za Bosnu i Hercegovinu) Altea. Altea je operacija Europske unije u državi koja nije članica.
Koja je razlika između europske operacije Altea i europske operacije EUMAM Ukrajina? Prema predsjedniku hrvatski vojnici mogu u europsku operaciju Altea, ali ne mogu sudjelovati u isto tako europskoj operaciji EUMAM, koja je znatno manje rizična. Naime, da se ne lažemo, hrvatski vojnici u Bosni i Hercegovini zasigurno neće biti rado viđeni u svim njezinim dijelovima. Međutim, to predsjedniku ne smeta.
S druge strane, kad treba ukrajinske vojnike obučiti o razminiravanju i spašavanju ranjenika, to pak ne može. Jer, eto, to je prevelik rizik. Kao da se traži da hrvatski instruktori idu u Ukrajinu, a ne da ukrajinski vojnici dođu u Hrvatsku.
Kaže predsjednik da bi to bilo miješanje i uvlačenje u rat. Slanje topova od 130 milimetara dometa većeg od 30 kilometara predstavlja navodno manje bitno miješanje. Predsjednik tvrdi da će nam Rusi više zamjeriti što obučavamo vojnike koji će čistiti mine i zbrinjavati ranjenike, nego da šaljemo oružje.
Hrvatska je članica i NATO saveza i Europske unije. Članstvo nije samo povlastica, nego i obaveza. Hrvatske oružane snage premale su i preslabo naoružane da same obrane Hrvatsku od moguće agresije. Zbog toga se pouzdamo u obranu NATO saveza i to je niz godina bio glavni izgovor vladama za smanjenje vojnog proračuna kao i neulaganje u naše oružane snage, pa tako i pogotovo vladi kojoj je predsjednik bio na čelu. Ili bi Hrvatska, po želji predsjednika i njegovih političkih istomišljenika, trebala postati druga Orbanova Mađarska, koja bi rado imala pristup europskom jedinstvenom tržištu i europskim fondovima, a politički bila bliža Rusiji. Vodi li nas predsjednik u smjeru Mađarske, i priželjkuje li Milanović biti drugi Orban?
Odbijanjem da da suglasnost za sudjelovanje u misiji Europske unije za vojnu pomoć Ukrajini vodi nas upravo u tom smjeru. Očigledno je predsjedniku, odjednom važna navodna procedura koja vidimo da nije sporna, a zanemario je cilj ove misije. Ovo je zapravo samo izgovor jer su onda istovjetne odluke donesene u zadnjih 10 godina također bile nepropisne, baš kao i sve odluke koje je donijela njegova vlada u vezi sa istoznačnim pitanjima obrane. Nažalost, predsjednik ovakvim osporavanjem odluka nastavlja s demontiranjem i gubitkom povjerenja građana u sve državne institucije, koje i on predstavlja ili je predstavljao, i to prije svega zbog vlastitog populizma ili taštine, ne mareći pritom za štetu koja se radi Republici Hrvatskoj na međunarodnom planu. Ovakvo učestalo diskreditiranje Hrvatske na međunarodnoj razini svrstava nas u zemlje s nestabilnim i nepouzdanim političkim sustavom. Sutra želimo investicije i međunarodna ulaganja u Hrvatsku, želimo biti relevantan faktor u zastupanju naših interesa u Europi, ali i naših manjina u susjednim zemljama, no sve to možemo zaboraviti jer investicije ne dolaze u zemlje nestabilnog političkog okvira i nedosljedne politike. Europski fondovi ključni su za razvoj Hrvatske, kao što je i NATO izrazito bitan za obranu Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti da svako članstvo uključuje kako benefite tako i obveze. Pristupanjem ovim organizacijama kao i proces usvajanja zapadnih vrijednosti bio je strateški cilj Hrvatske i središte težnji hrvatskog naroda od osnutka države. Međutim, ako se nastavi ovakva diskreditirajuća i politika suprotna većini politika zapadnih zemalja od predsjednika, dosadašnje političke uspjehe možemo ugroziti i ostati samo slijepo crijevo Europe ili dio nestabilnog Balkana, a nipošto ravnopravna zemlja zapadne Europe. I to hrvatska javnost mora znati.
Hrvatska koja ne poštuje europske prijatelje kao ni međunarodne obveze koje je preuzela te odbija sudjelovati u europskim projektima i opravdava agresiju jedne zemlje na drugu zemlju, je država koja negira osnovne postulate i političku legitimaciju Ujedinjenih radova.
Devet mjeseci nakon usvajanja Deklaracije o Ukrajini, i to u kontekstu nastavka ruske agresije na tu zemlju te neposredno nakon intenziviranja ruskih vojnih napada na civilne ciljeve u toj zemlji i sramotne ruske aneksije dijela ukrajinskog teritorija, odjednom je onima koji podržavaju deklaracije i vrijednosti „na papiru“ problem podržati političku misiju, kojom se djelima provode izgovorene riječi, usvojene deklaracije i utvrđene vrijednosti.
Kao liberali vodimo se osnovnom idejom slobode i demokracije, a ona u našoj državi ima respektabilnu tradiciju od 1989. Zalažući se danas za hrvatsku, europsku i globalnu demokratsku perspektivu, HSLS nedvojbeno podržava ovu odluku i apelira na političku odgovornost ostalih predstavnika naših građana u Hrvatskom saboru, nebudimo licemjerni jer prije 30 godina i mi smo bili skoro u istoj poziciji. Naime, ovdje je riječ o ciljevima o kojima je u hrvatskoj politici dosad postojao konsenzus, a koji i dalje nema alternativu.
Piše Darko Klasić
