Hrvatsko zdravstvo nije zdravo, to nije samo fraza, nego ozbiljna kronična dijagnoza.
Zdravlje je za svakog pojedinca najvažnije, ali i za državu, koja bez zdravih građana neće imati radno sposobno stanovništvo. Hrvatska je prema veličini udjela javne zdravstvene potrošnje u ukupnoj potrošnji zdravstva vodeća među tranzicijskim zemljama i među prvima u usporedbi s razvijenim europskim državama.
Izdaci za zdravstvenu zaštitu i financiranje kompenzacija i naknada sredstvima obveznog zdravstvenog osiguranja doveli su hrvatsko zdravstvo do velikih gubitaka. Navedeni se gubici pokrivaju zajmovima i državnim subvencijama. Najveći prihodi hrvatskog zdravstva i dalje su oni iz državnog proračuna.
Hrvatskim građanima omogućena je tzv. univerzalna zdravstvena zaštita i jedino nedostaje financijskih resursa kako bi se napravio daljnji pozitivan iskorak u povećanju kvalitete zdravstvene usluge građanima. Hrvatska se može pohvaliti sustavom E-građanin, koji je, kao takav, jedinstven u Europi. Hrvatska se može pohvaliti, vrsnim programerima, liječnicima i ostalom radnom snagom, ali stalno nedostaje financijskih sredstava za razvoj novih tehnologija u zdravstvu.
Zbog toga je nužno što bolje upravljati sustavom kao i raspodjelom svake kune hrvatskih građana kako bi se osigurala što bolja i učinkovitija zdravstvena zaštita.
Iz nedavno objavljenih rezultata popisa stanovništva proizlazi da u Hrvatskoj na dan 3.listopada ima 234.809 tisuća više osiguranika HZZO-a nego što Hrvatska ima stanovnika. Razlog tomu je razumljiv. Stotine tisuća građana RH proteklih su se godina odselile u inozemstvo, ali se nisu odrekli hrvatske zdravstvene iskaznice i uredno koriste zdravstvene usluge u Hrvatskoj. Znatan dio njih radije posjeti doktora ili stomatologa u Hrvatskoj jer im je to daleko povoljnije nego platiti istu uslugu u državi u kojoj trenutno žive. Prema nekim procjenama tako povremeno koriste zdravstveno osiguranje dvije trećine naših građana koji su otišli iz Hrvatske. Većina EU zemalja ima obvezu automatskog osiguranja radnika prilikom njihova zapošljavanja, zbog čega postoji velik broj ljudi koji rade u inozemstvu, ali kojima je unatoč inozemnom zdravstvenom osiguranju povoljnije doći u Hrvatsku jer u stranoj zemlji često imaju uplaćenu minimalnu košaricu osiguranja koja ne obuhvaća sve usluge koje mogu besplatno dobiti u Hrvatskoj. Nemojte misliti da je riječ o neznatnim sredstvima jer na temelju grube računice proizlazi u slučaju viška od 234.809 osiguranika, za koje država plaća zdravstveni doprinos, godišnji rashod državnog proračuna od čak 1.2 milijardi kuna, pritom ne računajući trošak zdravstvene usluge koja se takvim osiguranici u Hrvatskoj svake godine pruža.
S obzirom na takve financijske gubitke već zbog broja osiguranika te razna neracionalna trošenja sredstava, višegodišnji izostanak temeljite zdravstvene reforme kao i nepostojanje nadzora rada djelatnika „na plaći HZZO-a” ne trebaju nikoga čuditi pada kvaliteta usluga i sve veće liste čekanja na specijalističke preglede.
Nažalost, sve smo bolesnija nacija, prema podacima više od 1/3 stanovništva boluje od kroničnih bolesti, a bolesniji od nas samih jedino je naš zdravstveni sustav čiju kroničnu bolest nesavjesno liječimo kamilicom i andolom iako je odavno vrijeme za upravno-politički antibiotik.
Svi mi koji smo u bliskoj vezi s medicinom, bilo da smo u opoziciji ili poziciji, vrlo dobro znamo koje je reforme nužno poduzeti, međutim svi također znamo da su one nepopularne jer se nesumnjivo moraju temeljiti na redefiniranju prava pacijenata kao i mjerenje učinkovitosti zdravstvenog sustava i njegovih zaposlenika. Te mjere izrazito su nepopularne te nitko nema hrabrosti javno ih izložiti i uvesti jer ih se često povezuje s velikom vjerojatnosti poraza na izborima. No, nastavimo li i dalje zatvarati oči pred problemima našeg zdravstva te nastavimo li i dalje putem zdravstvenih reformi koje to suštinski nisu jer ne sadržavaju istinske reforme, pitanje je samo vremena kada će naš cjelokupan sustav postati neodrživ unatoč državnom intrevencionizmu.
Piše Darko Klasić
