Piše Darko Klasić
U pravo se navršilo dvije godine od dolaska platforme Možemo i gradonačelnika Tomaševića na vlast u Zagrebu. Izabrani su plebiscitarno i gotovo referendumskom većinom srušili dugogodišnju vladavinu Milana Bandića. Gradonačelnik Bandić je već bio mrtav i osim Tomaševiće dugogodišnje prepoznatljivosti po aktivizmu nitko u očima građana nije bio percipiran kao ozbiljna alternativa. Taj aktivizam je doduše stajao Grad nekih razvojnih projekata, bio je izrazito destruktivan (bili su protiv svega) ali dobro medijski prezentiran i izdašno financiran.
Nitko ne propituje odustajanje od ključnih projekata koji će Zagrebu dugoročno nanijeti veliku štetu, sakaćenje gradskih službi, gotovo izostanak ozbiljnijih komunalnih akcija i infrastrukturnih radova.
Zagreb je poslije Bandića bio u teškoj situaciji, ali je za razliku od većine hrvatskih gradova financijski moćan. Žalopojke na temu nedostatka novca i zločestog Bandića koje još uvijek slušamo su izgovori za prikrivanje neznanja ili nedostatka vlastitih projekta. U gradskoj politici dominiraju ideološka pitanja što je zapravo njihov glavni interes u pokušaju svjetonazorskog preobražaja glavnog grada Hrvatske , dok su komunalna pitanja uglavnom nužno zlo sa kojim se gradska uprava mora nepotrebno zamarati.
Predstavljajući se kao zelena vlast, nudili su bolji i zdraviji okoliš. Dovoljno je danas pogledati otpad i kante pa da se vidi kakav je to okoliš danas. Neslužbeno 9000 divljih odlagališta s potencijalnom opasnošću da onečiste podzemne vode ili da se u toplijim danima pojavi neka zaraza. Što je s sanacijom vodocrpilišta i opasnog otpada na lokaciji Savica Šanci koji prijete najvećem Zagrebačkom vodocrpilištu-Petruševec. Gdje su projekti ublažavanja i smanjivanja klimatskih promjena i zašto Zagreb ne povlači novce u tu svrhu?
A zapravo u Zagrebu ne da nema zelenih projekata, nego uopće nema ozbiljnih projekata pa se poseže za već uhodanom praksom bacanja dimnih bombi. Gradska vlast u prikrivanju stanja i skretanja pažnje sa pravih problema sa kojima se Zagrepčani svakodnevno susreću često poseže s najavom ambicioznih projekata poput bivšeg gradonačelnika. Tko se sjeća najavljenog projekta „Grad za mlade“ na kompleksu bivše Zagrepčanke od 100 tisuća kvadrata u Heinzelovoj ulici.
Tko se sjeća najava početka gradnje nadvožnjaka koji su bili u procesu javne nabave, mostova od kojih se odustaje (Jarunski most), proširenja tramvajske mreže, tramvajsko povezivanje zračne luke s Zagrebom o čemu se prestalo pričati, Tko se sjeća najavljenog početka modernizacije vodovodne i kanalizacijske mreže i u tu svrhu povećanja cijene vode. Tko se sjeća obećanja da će se odmah započeti s zatvaranjem odlagališta Jakuševac-Prudinec, započeti gradnja sortirnice, kompostane i centra za gospodarenje otpadom. Gdje je zapelo s zero waste konceptom, početkom optimizacije prometnog sustava koji guši Grad i uzrokuje godišnje milijun sati kašnjenja Zagrepčana na posao.
Realno, dvije godine nisu dovoljne da se većina ovih projekata realizira ali je više nego dovoljno da se napravio plan, izradila dokumentacija i počelo s ishođenjem dozvola s čim se (nažalost) gradska vlast ne hvali.
Točkasto nabacivanje projektima zapravo je znak da nema sustava i da se kampanjski radi.
Osim na neredoviti odvoz smeća, divlja odlagališta, pretrpane kante, U Zagrebu smo već oguglali na užasne prometne gužve, na nekoordinirane semafore, rupe na cestama, izbrisane prometne linije, neuredne prometnice, puknute cijevi, ne-pokošenu travu, divlje svinje koje ruju po gradu, neredoviti tramvajski i autobusni promet, sve ono što svakodnevno utječe na naš život.
Nije to grijeh gradonačelnika Tomaševića, ali je njegov grijeh da nema odluka u popravljanju onog minimalnog što se može popraviti. Zbog aktivističkog bakgrounda i iskazanog neznanja u vođenju velikih sustava, oni se s jedne strane boje velikih projekata i izostaju odluke da se isti pripreme, a sa druge strane oni takve projekte ne promatraju kao razvojnu šansu Zagreba veća kao priliku/opasnost da će neki privatnik zaraditi.
Činjenica je kako su sve veće investicije u tijeku, prije svega škole i vrtići zapravo projekti bivše gradske vlasti. Od gradske uprave zapravo ne treba očekivati velike projekte, širenje grada, povećanje broja stanovnika, unapređenje infrastrukture i sl. Jer ako nam danas zelene površine izgledaju kao pašnjaci, kontejneri za otpad kao deponije, ceste dok pada kiša kao manji vodotoci, promet kao u Mubaiu, kako očekivati nešto više? Baš se tu trebala nova gradska vlast iskazati u proteklih dvije godine na osnovama funkcioniranja Grada Zagreba , ali nažalost nisu. Grad Zagreb je nažalost od nepokorenog grada nakon dvije godine nove gradske uprave postao zapušteni grad zadržavši titulu prijestolnice smeća , kao što će ostati i još cijeli niz godina samo ovaj put zahvaljujući Tomislavu Tomaševiću i stranci Možemo.
