Sustav nacionalne obrane temeljni je stup svakog suvereniteta, ogledalo državne odgovornosti i sposobnosti zaštite vlastitih građana. U Republici Hrvatskoj, obrana nije samo vojno, ona je postala i političko, društveno i moralno pitanje. Zato donošenje ovoga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani iz 2025. godine predstavlja ključan trenutak u redefiniranju hrvatske sigurnosne politike i usklađivanju s novim globalnim izazovima. Rasprave koje su pratile donošenje zakona pokazale su kako se iza svake pravne odredbe krije i šira rasprava o viziji budućnosti Hrvatske: hoće li ona biti pasivni promatrač ili država koja aktivno gradi vlastitu sigurnost i stabilnost.
Jedno od središnjih pitanja javnih dvojbi je bio populistički narativ da će se zbog povećanja troškova za obranu štedjeti na ostalim socijalnim davanjima i potrebama građana. Dio politike i društvene javnosti izražavao je zabrinutost da povećana ulaganja u oružane snage mogu ugroziti financiranje zdravstva, školstva i socijalnih prava ili mirovinskog sustava.
Međutim na posljednjem rebalansu proračuna pokazalo se da su uštede u proračunu napravljene na štetu ministarstvu obrane kako bi se mogao povećati standard našim umirovljenicima jer prinosi mirovinskih fondova to ne omogućavaju. Ovakva zabrinutost djela političke i šire javnosti često se temelji na pogrešnom razumijevanju odnosa između sigurnosti i blagostanja. Sigurnost nije suprotnost razvoju, već njegov preduvjet.
Statistički podaci pokazuju da Hrvatska na obranu troši tek jedan od 25 eura proračuna, dok znatno veći udio odlazi na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav. Istovremeno, ulaganja u vojsku i modernizaciju ne znače smanjenje prava građana, nego upravo suprotno – povećanje nacionalne otpornosti i stvaranje uvjeta za gospodarska ulaganja.
Zakon o obrani i službi u OS ponovno reafirmira vojnu obvezu kao dužnost svih sposobnih državljana, no u novom kontekstu. Služba domovini više se ne promatra samo kroz službu u oružanim snagama, već i kroz koncept civilne obrane i društvene solidarnosti. Obnova vojnog roka u nekom obliku ne predstavlja povratak u prošlost, nego prilagodbu novim okolnostima – geopolitičkim, demografskim i društvenim.
Rat u Ukrajini temeljito je promijenio percepciju vojske u Europi. Mnoge zemlje, poput Švedske, Finske i Njemačke, ponovno uvode obvezno služenje ili ga nadograđuju kroz dragovoljne i profesionalne modele. Hrvatska, suočena s demografskim padom i iseljavanjem mladih, prepoznaje potrebu da kroz vojni rok i sustav poticaja – prednost pri zapošljavanju, porezne olakšice i rješavanje stambenih pitanja – stvori motivirajući okvir za mlade. Time se ne jača samo pričuvni sastav oružanih snaga, već i društvena kohezija i osjećaj pripadnosti državi.
Uz to, zakon ponovno uvodi institut prigovora savjesti i mogućnost civilne službe u državnim i lokalnim tijelima, čime se poštuju ljudska prava i pluralizam vrijednosti. Obrana time postaje zajednička odgovornost – i vojnika i civila.
Operativnost i mogućnost svih oružanih sustava danas se mjeri i brojem pričuvne posade za svaki sustav u oružanim snagama. Najučinkovitije OS raspolažu po svakom oruđu sa dvije do tri pričuvne posade , a kod zrakoplovstva je min odnos 2 naprama 1 po zrakoplovima. Istovremeno današnje oružane snage zahtijevaju sve veću stručnost u upravljanju sve kompliciranijim oružanim sustava i za te sustave treba također osposobiti odgovarajuću pričuvu. Možda je zato već danas potrebno razmisliti te početi planirati i dodatni modulu dobrovoljne vojne obuke za ročnike koji su završili obaveznu vojnu obuku te sukladno tome krenuti i u izradu potrebnog zakonskog okvira za dobrovoljnu specijalističku vojnu obuku.
Izmjene zakona o obrani su zbilja rijetkost zbog svojih specifičnosti i zadnji puta su izmjene zakona o obrani rađene 2013. godine , zato mi je iznimno žao što je ovim izmjenama propuštena prilika promjene nekih članaka koje su prepreka daljnjem razvoju i unaprjeđenju i razvoju letenja na bespilotnim sustavima predstavljaju pojedine zastarjele odredbe u Zakonu o obrani . Ovdje prvenstveno mislim na promjene članaka 98. i 100. iz Zakona o obrani koji nalažu Državnoj geodetskoj upravi DGU pregled svih snimaka iz zraka.
Budući na tržištu možemo kupiti „svježe“ satelitske snimke željenog teritorija u vrlo preciznoj rezoluciji, zastarjelo je tražiti odobrenje za snimanje i pregledavanje snimaka te odobrenje za njihovu uporabu, jer to više pripada nekoj prošlosti. Apsurd je time veći što već sada na DGU podlogama u kartama koje služe kao podloga, imamo već označene konkretne lokacije i nazive Vojnih objekata, gdje je uključena zabrana leta . Kako podaci o ograničenjima letenja moraju biti dostupni svima u EU u digitalnom formatu. Hrvatska za tu namjenu ima već vrlo napredni AMC Portal koji je centralno mjesto za informiranje korisnika zračnog prostora u RH i tamo je isti označen. U cilju prilagodbe novim okolnostima te aktualnim uredbama, predlažemo ukidanje članaka 98. i 100. te samim time i procesa traženja odobrenja za snimanje iz zraka i pregledavanje tako nastalih snimaka od strane MORH i DGU, jer zaštitu možemo provoditi kroz daleko učinkovitije zone zabrane letenja oko kritičnih objekata i infrastrukture u skladu sa propisima koji reguliraju zračni promet. Današnja funkcija koju DGU provodi u zakonu o obrani jest osiguranje da štićeni objekti nisu snimani, te ako jesu, da se štićeni dio područja ukloni sa snimke. Vjerujemo da se slažete, kako onaj tko želi namjerno snimiti takav štićeni objekt sigurno neće predati zahtjev za snimanje prema DGU, nego će tome pristupiti i snimati tajno. 2022. godine imao sam sastanak sa ravnateljem DGU i njegovim suradnicima , a koji su se složili kako su potrebne promjene i prilagodbe novim okolnostima te da oni nemaju adekvatne kapacitete za pregled sve većeg broja dronskih snimaka.
Dodatni argument predloženim izmjenama svakako je i činjenica da trenutno mnogi letači dronova (procjena više od 90%) najviše zbog odobrenja DGU uopće ne poštuju zakonsku regulativu. Vjerujemo kako bi gore predloženim izmjenama uvelike doprinijeli legalizaciji letova bespilotnim letjelicama , te popularizaciji istih kod mladih te postavljanja osnove za dalji razvoj novih tehnologija i njezinu primjenu u široj populaciji.
Novi Zakon o obrani i te zakon o službi u oružanima snagama nisu samo tehnički propisi, već simbol političke zrelosti i svijesti o važnosti nacionalne sigurnosti. Obrana domovine nije pitanje ideologije, nego opstanka. Samo država koja zna zaštititi svoje građane i teritorij može osigurati mir, razvoj i dostojanstvo. Hrvatska, koja je svoju slobodu stekla u ratu, sada mora pokazati da zna istu očuvati mir kroz mudrost, odgovornost i snagu vlastitih institucija.
