Strukovne škole imaju lošu reputaciju jer u Hrvatskoj samo poduzetništvo nema pozitivan predznak zbog toga što ne vrednujemo jednako opće i strukovne kompetencije. U Hrvatskoj se često ne shvaća da se na strukovnom obrazovanju temelji uspješno gospodarstvo. Gotovo svi bi htjeli biti visoko obrazovani, a pritom se zaboravlja da su potrebni dobri i stručni radnici, koji su važan stup našeg gospodarstva i srednjeg sloja, koji sve više nestaje.
Istodobno se sve manji broj učenika upisuje u hrvatske srednje strukovne škole, čime se dodatno produbljuje problem manjka radnika koji se bave deficitarnim zanimanjima iako se na tržištu rada takva zanimanja dobro plaćaju i oni ne moraju strahovati hoće li od svog posla moći normalno živjeti, barem kada je riječ o hrvatskim prilikama. U našem društvu nažalost su uredski poslovi postali popularno mjerilo uspješnosti, a fizički rad često se kulturno označava kao neuspješan. Uzrok tomu često je okolina, ali i mi roditelji, koji imamo različita očekivanja od svoje djece te im svojim odgojem često ugrađuju i određenu dozu lažnog elitizma i stajalište da mladi ljudi koji upisuju strukovne škole vrijede manje od gimnazijalaca. Zato mladi uglavnom manje biraju tzv. nepopularne stručne škole jer gotovo svi žele upisati gimnaziju ili barem četverogodišnju tehničku ili umjetničku školu. Mladi često ne znaju koje bi zanimanje odabrali, ali misle da će biti uspješni isključivo ako upišu fakultet. S druge strane, također se primjećuje smanjivanje kvalitete obrazovanja mladih nakon završetka strukovnih škola, ponajviše zbog problema manjka praktičnih znanja potrebnih za obavljanje pojedinih poslova.
Velika je razlika između našeg učenika i učenika koji završi školu u zapadnom strukovnom obrazovnom sustavu. Kuhar koji školovanje završi u Hrvatskoj stječe obrazovanje na razini od prije gotovo 30 godina, dok učenik iz zapadne Europe nakon završetka svojeg školovanja već radi molekularnu kuhinju. To nije isto i mi u tom pogledu nismo konkurentni. Kod nas postoji izrazit otpor promjenama, ponajviše zbog problema manjka praktičkih znanja potrebnih za obavljanje pojedinih poslova. Pokazalo se da je potrebna intenzivnija i kvalitetnija suradnja između strukovnih škola i poslodavaca uključenih u obrazovanje polaznika, a potrebni su i promjene, suradnja i projekti u okviru kojih bi se i nastavnici osposobljavali za drugačije i kvalitetnije metode podučavanja koje su u skladu s rapidnim tehnološkim i digitalnim globalnim promjenama.
Piše Darko Klasić
