Prije dva dana izglasali smo najveći proračun zdravstva u normalnim okolnostima ikada u povijesti RH , a pritom smo svjedoci urušavanja efikasnosti zdravstvenog sustava .
Razlog je tomu dobro poznat – starenje populacije i porast broja oboljelih od kroničnih bolesti ali i neučinkovito upravljanje ljudskim resursima u zdravstvenim ustanovama koji nisu u potpunosti iskorišteni.
Često čujemo da izdvajamo puno za zdravstveno osiguranje i da za to ne dobivamo adekvatnu protuuslugu. To je zato jer vjerojatno većina građana nije ni svjesna financijskih troškova koji im Hrvatski zdravstveni sustav pruža kod svakog odlaska liječniku , svake pretraga , neograničenog korištenja hitne službe , dijagnostike , troškova višegodišnjih terapija od lijekova za kronične bolesti do lijekova za liječenje masnoće i bolesti ovisnosti. U prosjeku svaki naš građanin starije životne dobi mjesečno troši 100 eura za lijekove koji su mu nužni za kronične bolesti uz trošak svih ostalih pretrage i terapija. Kod radno sposobnog stanovništva i djece svjedoci smo eksplozije sada već uobičajenih bolesti od alergija, psihosomatskih bolesti do bolesti lokomotornog sustava koje svake godine zahvaća sve veći broj naših građana i zahtjeva gotovo svako mjesečne troškove liječenja. Sa ovakvim opterećenjem zdravstvenog sustava teško bi se nosile i puno bogatije zemlje. Vjerovali ili ne naš zdravstveni sustav pokriva najveći obim besplatne zdravstvene zaštite među europskim zemljama i usluge koje dobivaju naši građani i u tom obliku su nedostupni većini građana Europske unije.
U Hrvatskoj se napravi godišnje preko 10 milijuna specijalističkih pregleda u javnom zdravstvu i skoro 50 milijuna posjeta obiteljskim liječnicima , što znači da je u prosjeku svaki građanin bio kod liječnika najmanje 12 puta.
Ovi podaci zapravo pokazuje pravu sliku opterećenja i neprepoznatog rada i to prvenstveno primarne zdravstvene zaštite .
Ako je tome tako zašto imamo sve duže liste čekanja na specijalističke preglede i dijagnostiku i sve lošiju zdravstvenu statistiku ishoda liječenja građana? Uzrok je često u neracionalnom upravljanju sustavom. Očigledno je da nismo ni uz izostanak kontrole potrošnje po svakom zdravstvenom osiguraniku niti uspostavili odgovarajući sustav praćenja rada svakog zdravstvenog djelatnika “na plaći HZZO-a’”. Vidljivo je da velik broj zdravstvenog osoblja odradi i preko 150 % svojih mogućnosti, ali vidljivo je i da jedan dio zdravstvenog sustava ostvaruje minimalni doprinos pružanju zdravstvene zaštite građana iako je to njihova obaveza.
Pritom smo krivi i mi zdravstveni djelatnici u sustavu koji često pod etiketom kolegijalnosti pokrivamo ne tako savjesne kolege te time zapravo bacamo sjenu na sve ono dobro u radu zdravstvenog sustava , kao što se i zbog toga dugoročno stvara nezadovoljstva u sustavu.
Uspostava praćenja rada u proteklim vremenima je zadaća koje nije dobro obavljena , institucije koje vode nadzor nad radom sustava trebaju nadzirati svaku potrošeni euro hrvatskih građana u zdravstvu. Time bi se osigurala sigurno učinkovitija zdravstvena zaštita, kao što bi i rad svakog zdravstvene djelatnika bio odgovarajuće vrednovan.
U stvarnosti svi zaposlenici su isto stimulirani na čemu i počiva nezadovoljstvo djela zaposlenika koji više doprinose svojim radom u zdravstvenom sustavu.
Ovo je nažalost gola istina o našem zdravstvenom sustavu koji ima velike nedostatke ali i ogromne prednosti kojih često nismo svjesni. Nakon desetljeća provođenja reformi koje to nisu bile od nove ministrice uz reviziju sustava očekujemo i dovođenje u red ovog za građane i njihovo zdravlje bitnog sustava , što sigurno neće biti lako.
