Hrvatska je sadašnjim nedovoljno definiranim zakonskim okvirom upravljanja oružanim snagama postala anomalija među europskim parlamentarnim demokracijama.
Izmjenama hrvatskog Ustava od 9. studenoga 2000. godine Republika Hrvatska je od polupredsjedničke postala parlamentarna republika. Jedan od inicijatora ovih promjena moj stranački kolega Ivo Škrabalo (HSLS) sigurno pritom nije moga pretpostaviti da će ovaj značajan iskorak prema demokraciji u Hrvatskoj zbog loše formuliranih zakona postati kamen spoticanja na razini funkcioniranja države.
U članku 100. Ustava RH navodi se da je Predsjednik Republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske. Međutim, uređenje svakodnevnog upravljanja sustavom oružanih snaga Ustavom je prepušteno zakonima, prije svega Zakonu o obrani i Zakonu o službi u Oružanim snagama.
Zakon o obrani posljednji puta je mijenjan 2013. godine kada je sadašnji predsjednik Milanović tada kao predsjednik vlade bio nezadovoljan ovlastima predsjednika republike te je smanjio ovlasti tadašnjem predsjedniku Josipoviću.
Što se tiče Ustava, treba također podsjetiti da je njime predviđena međusobna suradnja nositelja vlasti u okviru njezine trodiobe, međutim njezino je funkcioniranje po prvi put od nastanka države ugroženo. Sve dosadašnje Vlade i predsjednici republike u proteklih 20 godina uspjeli su se dogovoriti i naći zajednički način operativnosti unatoč pojedinim različitim stajalištima.
Pri tome nije bilo dvojbi u pogledu upravljanja oružanim snagama, ministarstvo obrane operativno je upravljalo i brinulo se o razvoju oružanih snaga jer ono i planira te osigurava sredstva u okviru proračuna RH za Hrvatsku vojsku. Nažalost u ovom mandatu predsjednika republike svjedočili smo prvi puta u ovih 20 godina blokadi u sustavu upravljanja oružanih snaga kao i konfuziji u pogledu zapovijedanja HV-om, te stavljanje stožera i OS-a RH u nezavidan položaj političkog opredjeljivanja.
Korištenje Hrvatske vojske u svrhu političke promocije dovelo je do urušavanja sustava vrijednosti u Hrvatskoj vojsci i jasnih pravila pri napredovanju u oružanim snagama koji se gradio godinama. Posljedica takve politike ureda predsjednika je inflacija časničkih činova , te je danas skoro svaki 10 pripadnik oružanih snaga ima čin a Hrvatska vojske ima 37 generala i skoro 400 brigadira.
Hrvatsku vojsku po broju ovako visokih časnika mogli bi usporediti sa oružanom silom od 200 000 vojnika iako u stvarnosti u najboljem slučaju HV raspolaže sa 14000 svojih pripadnika.
Nedostaci ovako nedovoljno definiranih ovlasti postali su vidljivih zadnjih par godina u upravljanju i funkcioniranju oružanih snaga a samim time i nacionalne sigurnosti.
Smatram da je upravo u ovom trenutku prava prilika da se sad na kraju predsjedničkog mandata aktualnog predsjednika a prije izbora i stupanja na dužnost novog predsjedničkog kandidata zakonski jasno i nedvojbeno definiraju ovlasti predsjednika ali i ministarstva obrane u području obrambene politike i upravljanja oružanih snaga koje treba biti dobro organizirano, racionalizirano i kontrolirano.
Pri tome sa tom zakonskom regulativom trebamo ići u smjeru kako bi se uspostavila približno slična zakonska regulativa koja se primjenjuje u većini ostalih europskih parlamentarnih demokracija od susjedne Slovenije do Njemačke, čime ćemo završiti promjene započete 2000. godine u svrhu daljnje demokratizacije naše države. Za nas liberale to je pitanje od iznimne važnosti.
