U vojarni “123. brigade HV-a” u Požegi u srijedu 14. rujna 2022. godine prisegnuo je 35. naraštaj ročnih vojnika na dobrovoljnom služenju vojnog roka. Prisegu dalo je 96 ročnica i ročnika.
2019. godine imali smo 813 dobrovoljnih ročnika , 2021. godine 1329, ove godine sveukupno 337 ročnika. Omjer vojnika i visokih časnika još nam je alarmantniji , predsjednik igrajući se vojnika dodjeljuje promaknuća na obljetnicama kao na tekućoj traci tako da smo prema broju generala, brigadira, pukovnika koncipirani kao ozbiljna vojna sila od barem 150 000 vojnika. Hrvatska vojska ako nastavi ovom dinamikom svest će se na lovačko društvo sa pridruženom brigadom generala, brigadira i pukovnika. Ministarstvo obrane isto još spava zimski san , a o ponovnom služenju vojnog roka u tom snu niti ne sanja kako bi se ojačale naše oružane snage. Daljnje smanjenje brojnosti OSRH dovest će nas u situaciju da ne samo da nećemo moći sami obraniti državu već uskoro nećemo imati sposobnost sudjelovati u operacijama NATO-a. Već sada su preuzete obveze znatno veće od mogućnosti.
Moskva u okviru sukoba u Ukrajine a vjerojatno i strateški ulaže velike napore da destabilizira naše neposredno susjedstvo, a koliko vidim sasvim im dobro ide uspjeli su probuditi duhove koji nisu nikada zauvijek nestali i svaki dan su sve glasniji. Izgleda je sve zaboravljeno i ništa nije naučeno iz sukoba 90 -tih koji je donio niz stradanja i patnje na ovom prostoru. U međuvremenu povezuju se vođe u okruženju koji isto govore o ruskoj agresiji na Ukrajinu, o Zapadu, o NATO-u, o Europskoj uniji . Ti isti ne drže do europskih vrijednosti i ljudskih prava , fascinira ih moć iza koje stoji sila , a često gledaju i u naše dvorište te prizivaju neka prošla vremena. Nažalost i mi u takvim politikama dovoljno konja za trku imamo koji ne shvaćaju da smo ulaskom u Europsku uniju i NATO prihvatili i savez vrijednosti, koje uključuju ljudska prava, demokraciju i vladavinu zakona. Inače bismo bili osuđeni na turbulenciju Zapadnog Balkana koju izazivaju Beograd i Banja Luka.
Očigledno pred nama su i uz ovu energetsku i ekonomsku krizu složena i opasna vremena , ne pomaže nam izostanak komunikacije na relaciji Pantovčak – ministarstvo obrane , kao niti lutanja i neshvaćanja predsjednika Milanovića dali smo dio NATO i tko su nam saveznici a tko nisu. Predsjednik nam je često u najsrdačnijim odnosima upravo sa vođama koje destabiliziraju jedinstvo EU i NATO-a ili imaju razumijevanja za agresiju u Ukrajini.
Nas u Hrvatskoj često smeta bilo kaj vojno, od preleta helikoptera do tutnjave aviona , a ulaganje u vojsku svodi se na populističku retoriku što nam sve drugo u Hrvatskoj nedostaje, pritom većinom ne shvaćajući da je podizanje sigurnosti države nužno jer izravno utječe na privlačenje ulaganja u Hrvatsku. Biznis i ulaganje idu ondje gdje je sigurno okruženje , nitko ne ulaže u nesigurne države.
Nakon više od 20 godina sustavne devastacije Hrvatske vojske , ako hoćemo našoj djeci osigurati sigurnu budućnost potrebno je promijeniti poglede svih nas , gdje tvornica streljiva više neće biti nepotrebni trošak, gdje je vraćanje vojnog roka nužnost a ulaganje u Hrvatske oružane snage zalog naše opstojnosti. Budućnost obrambene reforme u Republici Hrvatskoj mora biti određena prilagođavanjem zadaćama i obavezama njezinog obrambenog sustava , jer u suprotnom budit će nas zvukovi preleta nečijih drugih helikoptera i aviona a nitko nas neće pitati dali nas to smeta.
Piše Darko Klasić
