Energetska budućnost Hrvatske jedno je od ključnih pitanja koja će oblikovati gospodarski, društveni i politički razvoj zemlje u nadolazećim desetljećima. Klimatske promjene, rastuća potražnja za energijom i potreba za smanjenjem ovisnosti o uvozu fosilnih goriva predstavljaju izazov koji zahtijeva promišljene odluke o izboru energetskih izvora. U tom kontekstu, pitanje nuklearne energije postaje jedno od strateški najvažnijih.
Kao liberali, uvijek smo se zalagali za racionalan pristup politikama, nasuprot kolektivnim panikama bilo koje vrste, pa tako i onima koji se tiču okolišnih pitanja, a osobito dezinformacijama ili tkz zelenim agendama iza čijih politika su često stajali interesi koji su energetske potrebe Europe vezale za Ruske energetske resurse te time učinile Europu i Njemačku ovisnom o ruskom plinu. Posljedice ovakvih politika njemačkih tkz zelenih stranka postale su vidljive nakon početka rata u Ukrajini kada je zbog gašenja nuklearnih elektrana i bez pristupa jeftinom ruskom plinu njemačka industrija koja je kotač Europe doživjela kolaps.
Rasprave o nuklearnoj energiji u Hrvatskoj često su obilježene dezinformacijama, senzacionalizmom i političkim populizmom. Medijski prostor nerijetko potencira strah građana kroz poluinformacije, što smo vidjeli i kroz rasprave kod nas u Hrvatskom saboru na temu o Centru za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Čerkezovcu, dok se istovremeno taj isti nisko radioaktivni otpad desetljećima skladištio gotovo u središtu Zagreba bez većih problema, javnost se sustavno zastrašivala mogućim posljedicama novih projekata. Takva komunikacija onemogućuje racionalnu raspravu i usporava donošenje dugoročnih odluka.
Politički sustav dodatno komplicira razvoj nuklearne energetike. Budući da gradnja nuklearne elektrane zahtijeva desetljeća i velika financijska ulaganja, koristi od takvog projekta rijetko se ostvaruju unutar jednog izbornog ciklusa. Posljedica je nedostatak političke volje, jer potencijalni benefiti često pripadnu nekoj drugoj političkoj opciji. U protekle četiri godine kolega Miletić i ja smo koliko sam pratio jedini otvarali raspravu sa ovom temom u političkom prostoru Hrvatskog Sabora a HSLS u okvirima parlamentarne većine, nažalost vidimo neuspješno. Takva kratkovidnost ostavlja Hrvatsku u sve većoj ovisnosti o energetskom uvozu.
Iako obnovljivi izvori energije – vjetar i sunce – imaju ključnu ulogu u zelenoj tranziciji, oni sami ne mogu osigurati stabilnost energetskog sustava. Njihova neujednačena geografska distribucija i ovisnost o vremenskim uvjetima čine ih nepouzdanim, a financijski troškovi i dalje su visoki. Njemačka je primjer zemlje koja je, nakon ukidanja nuklearne energije, bila prisiljena vratiti se na proizvodnju energije iz ugljena kako bi zadovoljila potrebe industrije i stanovništva. Time se pokazalo da nuklearna energija ostaje nužna kao stabilan i niskougljični izvori.
Za Hrvatsku, gradnja nuklearne elektrane nije isključivo energetsko pitanje, već i pitanje nacionalne autonomije, gospodarske stabilnosti i znanstvenog razvoja. Nepovoljnom ponudom Slovenije za zajedničku izgradnju novog bloka u NE Krško, Hrvatska se suočava s potrebom samostalnog ulaganja u vlastitu nuklearnu infrastrukturu.
Stoga pravo pitanje ne glasi može li si Hrvatska priuštiti nuklearnu energiju, već može li si priuštiti da je nema. Potrebna je ozbiljna, znanstveno utemeljena javna rasprava, oslobođena populizma i dezinformacija, kako bi Hrvatska mogla donijeti odluke koje će oblikovati sigurnu i održivu energetsku budućnost. Nuklearna energija predstavlja racionalno i održivo rješenje u kontekstu klimatskih izazova i sve veće energetske nesigurnosti. Dok obnovljivi izvori ostaju važan dio energetske strategije, oni sami nisu dovoljni da osiguraju stabilnost sustava.
