Pokušaj ruske okupacije Ukrajine 24.2.2022. godine iz temelja je promijenio sigurnosnu arhitekturu Europe. Vjerovanja u Europu kao oazu sigurnosti i mira pregazili su ruski tenkovi koji su iz Bjelorusije krenuli prema Kijevu. Građani Ukrajine morali su se suočiti sa okrutnom stvarnošću da će svoju slobodu i državnost morati braniti životima. U tom trenutku napadnute su temeljne vrijednosti međunarodne zajednice – međunarodni ugovori i Povelja UN-a kao i nepovredivost međunarodnih granica. Posljedica ovog napada na temeljni koncept poštovanja međunarodnih prava i obveza je bio napad na mir i slobodu. Rat u Ukrajini nije samo rat za teritorij, to je rat vrijednosti – onih demokratskog svijeta, tolerancije, ljudskih prava i slobode protiv onih koji žele vladati autokratskim načinom koji isključuju često ljudska prava i bilo kakve slobode. Ukrajinci ulaze u treću ratnu zimu, a i dalje postoje oni koji za rat krive žrtve, a ne pokretače invazije, nažalost i kod nas.
Unatoč nedvojbenim činjenicama tko je agresor a tko je žrtva , kao posljedica višegodišnjeg hibridnog rata Rusije putem dezinformacija te prihvaćanjem istog narativa od velikog broja europskih populističkih političara doveo je do toga da se danas relativizira krivnja žrtve i napadača kao i da se zaboravlja uzrok rata. Nažalost ovaj narativ je prihvatio i dio političara u našem političkom prostoru vidjevši priliku za dobivanje političkih bodova kod dijela naših neinformiranih građana pritom također dodatno šireći neistine ili poluistine kako bi pojačali dojam. Slušajući narative proteklih godina pojedinih naših političara mišljenja sam da su isti živjeli prije 80 godina oni bi sigurno također godinama relevatizirali i Hitlerove agresivne politike te teritorijalne pretenzije u Europi koja su nakraju i dovele do najvećeg svjetskog sukoba u povijesti.
Nažalost takav populistički narativ i prešućivanje činjenica, doveo je do iskrivljene istine kod naših građana i prije nešto više od godine dana samo 58,1% hrvatskih građana smatralo da je za Invaziju Rusije na Ukrajinu kriva Rusija , da su za rat podjednako krivi Rusija i Sjedinjene Američke Države smatralo je 26,3% građana Hrvatske. 5,8 % građana smatralo je da su za rat krive Sjedinjene Američke Države a ostatak građana RH (8,8%) smatra da su za rat krivi Ukrajina, SAD, NATO i EU u nekoj od kombinacija.
Porazno je ovakvo stanje svijesti naših građana , pogotovo ako se samo sjetimo da smo prije 30-tak godina i mi bili u sličnoj poziciji kada smo bili ogorčeni na licemjerstvo zapada kojem smo trebali dokazivati tko je agresor a tko žrtva u našem Domovinskom ratu. E a sada smo očigledno i mi postali taj licemjerni zapad. Zato smatram da nije prihvatljiva nikakva relativizacija krivnje koji često u svojim izjavama radi naš predsjednik Zoran Milanović. Ne smije biti dvojbe tko je krivac i agresor u ratu u Ukrajini kao što nije bilo dvojbe za nas tko je bio agresor u našem Domovinskom ratu ali dugo smo isto trebali dokazivati.
Jer situacija je u Ukrajini zapravo istovjetna , prvo je Rusija izmislila „ugroženost“ Rusa u krajevima Ukrajine. Onda je poslala paravojne postrojbe. Onda su proglasili nekakve autonomije, a onda su i otvoreno poslali i vojsku kako bi pacificirali naciste i fašiste. Samo 14 godina ranije ovaj isti recept primijenjen je u Gruziji i ta nekadašnja sovjetska republika također je iskusila rusku agresiju, koja je nakon pet dana neravnopravnog sukoba završila primirjem i gruzijskim gubitkom 20 posto nacionalnog teritorija. Mi smo se radili ludi skupa sa kolektivnim zapadom zaokupljeni svojom financijskom krizom zatvarajući pritom oči jer ta Gruzija je neka daleka egzotična zemlja koja bitno ne utječe na naše živote. Sedam godina koristeći slabost Zapada kasnije sa istim narativom krenula je invazija Krima i već očekivani mlaki odgovor međunarodne zajednice. Posljedice ovakve šutnje kolektivnog zapada koji je bio zaokupljen sam sa sobom su davanja goriva agresivnim politikama sukoba a rezultat je najkrvaviji rat u 21. stoljeću u srcu Europe.
U slučaju misije O SUDJELOVANJU PRIPADNIKA ORUŽANIH SNAGA REPUBLIKE HRVATSKE U NATO AKTIVNOSTI ZA SIGURNOSNU I OBUČNU POTPORU UKRAJINI (NSATU) koja se odvija da ne bude dvojbe na području zemalja Europske unije i Nato pakta. Radi se o pomoći europskoj državi koja je izložena najgoroj razini agresije kakvu nismo vidjeli od kraja II. svjetskog rata.
Predsjednik kaže da nismo dužni pomoći jer prema njegovu mišljenju Ukrajina nije saveznička država. Isti taj predsjednik slaže se da kontingent hrvatskih vojnika ide na Kosovo, koje također nije saveznička država, barem ne prema kriterijima predsjednika jer Kosovo nije ni članica NATO-a ni Europske unije. I za koje je nedavno izjavio da je ova međunarodno priznata država isti slučaj kao Krim i da je isti zapad defacto Kosovo oteo Srbiji.
Odbijanje predsjednika da pristane na sudjelovanje dva hrvatska časnika u ovoj misiji za vojnu pomoć Ukrajini do sada najveći korak u orbanizaciji Hrvatske. Hrvatska koja ne poštuje europske prijatelje kao ni obveze koje je preuzela te opravdava agresiju jedne zemlje na drugu zemlju država je koja negira osnovne postulate i političku legitimaciju Ujedinjenih radova. Treba li Hrvatska, po želji predsjednika i njegovih političkih istomišljenika, postati druga Orbanova Mađarska, koja bi rado imala pristup europskom jedinstvenom tržištu i europskim fondovima i bila članica NATO-a a politički bila bliža Rusiji. Vodi li nas predsjednik u smjeru Mađarske, ili priželjkuje li Milanović biti drugi Orban glavno je pitanje?
Od svog osnutka 1949. godine NATO je uspješno štitio sve svoje članice isključivo zahvaljujući ideji kolektivne obrane. Svojom snagom odvraćanja NATO je Europi osigurao 77 godina mira i prosperiteta i omogućio Europi nesmetan ekonomski razvoj. NATO brine za sigurnost skoro milijardu ljudi iz svojih članica. NATO savez je i savez vrijednosti, koje uključuju individualnu slobodu, ljudska prava, demokraciju i vladavinu zakona. Ove zajedničke vrijednosti su temelj za ono što je zapravo NATO i definira njegov način djelovanja.
U budućnosti možemo očekivati redefiniranje vojnih kriterija NATO-a u skladu s zahtjevima koji proizlaze iz sadašnje transformacije NATO-a zbog novih okolnosti koje je nametnula Rusija ratom u Ukrajini. Činjenica je da se Hrvatska nalazi na takvom geostrateškom prostoru da je sustav kolektivne obrane vrlo korisna stvar. Sudjelovanje u NATO-u i EU-u je ključno za Hrvatsku, ; inače bismo bili osuđeni na turbulenciju Zapadnog Balkana koju izazivaju Beograd i Banja Luka.
Hrvatska je članica i NATO saveza i Europske unije. Članstvo nije samo povlastica, nego i obaveza. Hrvatske oružane snage premale su i preslabo naoružane da same obrane Hrvatsku od moguće agresije. Zbog toga se pouzdamo u obranu NATO saveza i to je niz godina bio glavni izgovor vladama za smanjenje vojnog proračuna kao i neulaganje u naše oružane snage pogotovo u vladi Zorana Milanovića kad su najveće uštede provođene upravo u Ministarstvu obrane.
Nažalost ovakvi postupci predsjednika Milanovića prema obavezama u NATO savezu podsjećaju na vremena prije pristupanja Europskoj uniji, kada je kao premijer, Milanović je pokušavao izigravati obveze koje je Hrvatska preuzela u procesu pristupanja, pa se suočio s ozbiljnom izolacijom u europskim institucijama. Rezultat toga je bio da su hrvatski premijer i hrvatski veleposlanik pri EU-u postali najmanje utjecajni i to “ne od svih predstavnika zemalja članica, nego da su bili manje utjecajni i od predstavnika zemalja na rubu Europe, koje nisu članice Unije”. Znam da je u tijeku izborna predsjednička kampanja ali sam mišljenja da neke granice ipak moraju postojati i ne može se reći bilo što da bi se pokupio poneki glas pritom vodeći brigu jedino o svojoj kampanji. Ovakve kampanje upravo idu Moskvi na ruku jer se pokušava iskoristiti podjele unutar EU, potaknuti neslogu među članicama i na kraju potkopati europsku jedinstvo.
Ovaj rat se odvija od nas na dva koraka, vrlo nam je blizu i nije to nešto oko čega se možemo pretvarati kao da se nas ne tiče, jer vjerojatno smo svi svjesni u slučaju da se Ukrajina ne obrani, nestabilnost bi već doslovno sutra mogla doći na naše granice a Balkan bi opet mogao postati bačva baruta zato moramo i biti malo sebični kako naša djeca ne bi trebala ratovati u nekim našim novim ratovima na Balkanu.
Mi liberali nemamo dvojbe o tome kome treba dati podršku i pružiti pomoć jer smo povijesno svjesni posljedica popuštanja autokratskim režimima. Ne možemo pristati da se oružjem napada država u Europi, da se nediskriminativno napadaju civili i da se granice mijenjaju silom okupacije.
I Hrvatska zato treba časno pomagati Ukrajini koliko može jer Ukrajina se nalazi u položaju sličnom Hrvatskoj prije 30-ak godina.
