Sa stajalištem HSLS o Zakonu o logopedskoj djelatnosti u Hrvatskom saboru prezentirao je naš zastupnik Darko Klasić
Iz godine u godinu rapidno rastu poremećaji kod djece i odraslih te je potražnja za logopedima eksplodirala i na terapiju kod logopeda sve više se čeka , ali to je samo vrh sante leda jer u takvim okolnostima cvijeta kvaziusluga. To je nažalost tako jer su logopedi neregulirana profesija koji vapi za stvaranjem pravnog zakonskog okvira.
Izdvojit ću neke argumente za izdvajanje logopedske djelatnosti kao posebne i samostalne zdravstvene djelatnosti koja treba imati samostalan zakon tj. Zakon o logopedskoj djelatnosti :
– prema definiciji krovnih organizacija logopedske struke, Europske asocijacije logopeda (ESLA-e), Američke asocijacije logopeda (ASHA-e), Međunarodne asocijacije logopeda i fonijatara (IALP-a) te prema opisu logopedske djelatnosti od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), logoped je samostalan stručnjak koji samostalno provodi proces prevencije, dijagnostike, tretmana/liječenja/rehabilitacije poremećaja komunikacije, jezika, govora, slušanja, glasa, hranjenja i gutanja sve do donošenja odluke o otpustu pacijenta iz terapijskog procesa. Ta ga činjenica samostalnosti provođenja kompletnog postupka čini odgovornim za pacijenta /korisnika te postupke koje provodi u (re)habilitaciji. Stoga je od izuzetne važnosti da postoji Zakon koji regulira potrebne kompetencije za provođenje logopedske djelatnosti te stručni rad logopeda.
– Europska asocijacija logopeda (ESLA-e) uputila službenu preporuku Hrvatskom logopedskom društvu i Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske o potrebi donošenja Zakona o logopedskoj djelatnosti te potrebi izdavanja licenci za rad od nadležnog regulatornog tijela budući da magistri logopedije rade s najvulnerabilnijim skupinama društva te provode logopedske postupke dijagnostike i terapije visoke složenosti i zahtjevnosti;
– Hrvatska logopedija u samom je vrhu europske logopedije (obrazovanje logopeda u Republici Hrvatskoj spada u 5 najprestižnijih logopedskih studija u Europi na preddiplomskoj, diplomskoj i posliijediplomskoj razini obrazovanja):
– u prostoru Europske unije logopedska djelatnost uglavnom regulirana unutar zdravstvenog sustava (kroz javni i privatni sektor). Razlog tome je klasifikacija djelatnosti logopedije kao zdravstvene djelatnosti prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije
– Kroz Ministarstvo zdravstva logopedska djelatnost regulirana je u Belgiji, Cipru, Češkoj, Francuskoj, Italiji, Irskoj, Malti, Nizozemskoj, Poljskoj, Sloveniji, Španjolskoj i Švedskoj . Svaka od navedenih država ima regulatorno tijelo koje izdaje dopusnice za rad logopeda i definira potrebne kompetencije za rad u logopedskoj djelatnosti, a prema Direktivi Europske unije 2005/36 EC vezane za potrebe priznavanja stručnih kvalifikacija za pristupnike iz Europskog gospodarskog prostora (EEA).
– U posljednji 20-ak godina broj poremećaja komunikacije, glasa, jezika, govora, slušanja, gutanja i hranjenja u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, se utrostručio, a i dalje ima tenedeciju porasta. Takva situacija zahtijeva sve veći broj stručnih i kompetentnih djelatnika – magistara logopeda koji rade s navedenom populacijom. U tim situacijama velike potrebe, vrlo često različite druge struke koje nisu kompetentne za provođenje logopedske djelatnosti pružaju tkz. terapiju često i “na crno” što, osim što je moralno i etički neprihvatljivo, izrazito je opasno za krajnjeg korisnika, a Hrvatsko logopedsko društvo, budući da nema Zakona o logopedskoj djelatnosti koji regulira rad profesije, ni na koji način ne može spriječiti niti sankcionirati ovakve negativne pojave.
Ono na što imam opaske u ovom Prijedlogu zakona o Logopedskoj djelatnosti i što mislim da bi trebalo dodatno doraditi ili bolje definirati u ovom prijedlogu zakona su
Članak 7. stavka 3. nije prihvatljivo definiran jer Hrvatska logopedska komora odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba o odobrenju za samostalni rad članova komore. Ovo predstavlja pravni presedan koji nije prisutan niti u jednoj javnoj instituciji RH a primjenjuje se učestalo u radu i drugih komora koje time postaju izdvojeno tijelo sa javnim ovlastima RH sa mogućnošću trajnog utjecaja na egzistenciju i mogućnost rada članova komore na koje nema mogućnost drugostupanjske žalbe , što mislim da nije dobra praksa.
Zatim članak 9. stavku 2. mislim da je potrebno nadodati da je poslodavac obavezan omogućiti magistru logopedije stručno usavršavanje u vremenu koje ne utječe na obavljanje poslovnih procesa, jer komora treba organizirati edukacije u vremenu kada će najmanje utjecati na rad većine članova komora jer u suprotnom će doći do zastoja u obradi korisnika usluge logopeda što ne smije biti nikako učestala praksa. Korist od takve edukacije u konačnici je manja od štete koja se radi korisnicima logopedskih usluga kao i produljenja listi narudžbi i čekanja. Nažalost ovo je čest slučaj i u radu drugih zdravstvenih komora , čak bi prije rekao pravilo ali mislim da to treba dodatno regulirati.
Zato u konačnici podupirem zakonsku regulaciju ove iznimno važne djelatnosti te pozdravljam da i Ministarstvo zdravstva sa strukom i Logopedskim društvom aktivno radi na sveobuhvatnom rješavanju ovoga problema zbog kojeg ne sumnjam da nećemo dobiti najkvalitetnije rješenje.